Filmovi
02. 11. 2011
Intervju
Zrinka Cvitešić - Nova diva
Iako nedovoljno poznata većini u Srbiji, Zrinka Cvitešić je, bez dileme, zvezda u regionu, bilo da se radi o filmu ili pozorištu...
Na sebe je skrenula pažnju glavnom ulogom u filmu Konjanik, a za ostvarenje Što je muškarac bez brkova dobila je prvu glumačku nagradu na Sarajevskom filmskom festivalu. Za glavnu žensku ulogu u filmu Na putu Jasmile Žbanić, sa još 10 glumaca dobila je priznanje Shooting star na prestižnom festivalu u Berlinu. Beogradskoj publici prvi put se predstavila zahtevnom ulogom u Zečjoj rupi na daskama pozorišta „Boško Buha" u okviru festivala Dobre vibracije.
Yellow Cab: Kako i zašto si se odlučila za tako težak scenario poput Zečje rupe?
Zrinka Cvitešić: Zečja rupa je bio i ostao najljepši kazališni tekst koji sam imala u rukama. Najteži također. Preveliki izazov da bih uopće stigla razmisliti raditi to ili ne.
YC: Šta je bitno da bi prihvatila ulogu, bilo da je pozorišna ili filmska?
ZC: Kvaliteta - scenarija, glumačke postave, režisera, uvjeta rada. Previše sam kompromisa napravila da bih više ulazila u projekt bez kvalitete svega navedenog. I uloga mora imati nešto novo, novo za mene, nešto što će pokrenuti u meni neki novi proces. Ne valja se ponavljati. To proizvodi dosadu. Kako meni, tako, vjerujem, i publici.
YC: Glumila si u dečjem muzičko-plesnom, ali, sudeći prema sinopsisu, i društveno angažovanom filmu Lea i Darja. Da li si tu objedinila sve svoje ljubavi poput plesa, pesme i glume?
ZC: Spoj glume, plesa i glazbe jest neka moja kombinacija iz snova. Nažalost, u spomenutom filmu samo glumim i nešto malo pjevam, ali igram majku koja ne pjeva baš najbolje.
YC: Sve si više poznata kao neko ko glumi karakterne likove. Da li je film Jasmile Žbanić Na putu, u stvari, početak nekog novog perioda u karijeri?
ZC: Volim karakterne uloge, uz njih čovjek najviše uči o sebi i raste, i kao glumac i kao osoba. A one ti najviše omogućuju da budeš uvijek nov i drugačiji.
Film Na putu svakako je obilježio jedan novi period u mom životu, onaj na nekom višem nivou, ali ne u smislu odabira karakternih uloga. Tatjana iz Muškarca bez brkova je jaka karakterna uloga. U svakom slučaju, kad imaš to neko ljepuškasto lice, teško je izboriti se za karakterne uloge kod nas. Ali, eto, uspije se.
ZC: Sarajevo sam prvi put posjetila 1998. Imala sam tamo rođake i otišla sam vidjeti grad u kojem je tata studirao i o kojem sam čula toliko priča. I bila je to i ostala ljubav na prvi pogled - kako u grad tako i u ljude. Vraćala sam se godinama u vrijeme filmskog festivala. Tamo sam dobila i svoju prvu nagradu u životu, Srce Sarajeva na Sarajevskom filmskom festivalu, a za potrebe filma provela sam tri-četiri mjeseca. I da, mogu sad reći da sam mu upoznala dušu, koja je prekrasna.
Na putu
Luna (Zrinka Cvitešić) jeste stjuardesa i živi u srećnoj vezi, punoj ljubavi, s Amarom (Leon Lučev) koji radi kao kontrolor leta na sarajevskom aerodromu. Želeli bi da imaju dete, ali ga ne mogu začeti zbog Amarovog zdravstvenog problema. Pored toga, Amar ima problem i s pićem, a kad ga na poslu u jednom trenutku zateknu da pije - biva suspendovan. Uskoro, sasvim slučajno, susreće Bahriju (Ermin Bravo), starog prijatelja koji je u međuvremenu postao pravi vernik. Mada se u početku opire Bahrijinim duhovnim savetima, Amar doživljava duboku promenu, a uskoro Luna postaje puna sumnji i rezervi prema njegovom novom načinu života i odustaje od tretmana veštačke oplodnje. Međutim, na njeno ogromno iznenađenje, saznaje da je trudna...
ZC: To treba pitati Jasmilu Žbanić.
YC: Da li ste u međuvremenu postali i prijatelji?
ZC: Bio je to zanimljiv put, ukratko. Od ljudi koji se baš ne podnose, iako ne znaju zašto, jer se niti ne poznaju, do stvaranja neke neraskidive veze dvoje prijatelja koji su uvijek tu jedan za drugog, a ne moraju komunicirati i nekoliko mjeseci.
ZC: Filmska, ali samo zato što sam na filmu imala priliku više se i kvalitetnije izraziti. U kazalištu volim adrenalin igre na sceni, a na filmu ono osjetljivo tkanje paučine u tišini. U oba slučaja moraš dati sve od sebe, publici jače i strastvenije, a kameri tiše i osjetljivije.
YC: Iako si dosta medijski eksponirana, kako uspevaš da održiš distancu prema tabloidima? Čini se da su tu negde blizu tebe, ali i da ne narušavaju tvoju intimu?
ZC: Nedavno sam u intervjuu rekla da vukovi moraju papati. Mediji su u Hrvatskoj postali upravo to, većina njih. A ja sam ovčica, i ja i sve javne osobe. Nekog grickaju jače, nekog manje, kako im se već sviđa. Ali, ovca ne mora biti glupa pa im se poslužiti na tanjuru. Privatni život će uvijek biti moj privatni život. I uvijek je i bio. Zbog toga, zbog nedostatka informacija s moje strane, 90 odsto svega što su pisali o meni bile su laži. A laži ne možeš dovijeka plasirati, pa su za sada odustali.
YC: Omiljeni filmovi?
ZC: Mostovi okruga Madison je na prvom mjestu. Mjesta ima mnogo, pa ću stati na prvom.
Srpkinja iz Mitrovice
YC: Reci nam nešto više o filmu koji si snimala u Beogradu
ZC: Radi se o srpsko-njemačkoj koprodukciji. Tačnije produkciji Michaela Kezele i Art Popcorn. Igram glavnu žensku ulogu, a mušku njemački glumac Mishel Matichevic. Srpski glumci u filmu su: Danica Ristovski, Slavko Štimac, Bata Živojinović, Milos Timotijević, Ana Marković....Za kameru je bio zadužen Portugalac Felix Novo De Oliveira. Mesto dešavanja je Kosovska Mitrovica 1999. godine. Igram Srpkinju.
ZC: Snimala sam prekrasan film u Beogradu ovog ljeta i provela sam mjesec i pol u vašem gradu. Kupio me potpuno! I grad i ljudi. Nigdje nisam na prostoru bivše Jugoslavije imala osjećaj takve slobode i života kao u Beogradu. Ne znam kakav je grad bio prije, ali imala sam osjećaj kao da je napravljen za mlade ljude. Ada Ciganlija, Kalemegdan, ulica Kneza Mihaila, splavovi i Zemun moja su mjesta koja su me kupila. Voljela bih doći raditi opet. Iako mi prvo iskustvo, Rode, i nije baš ostalo najpozitivnije, pošto već tri godine čekam honorar.
YC: Šta trenutno radiš ili se spremaš da radiš?
ZC: Nedavno sam imala premijeru Tolstojevog Rata i mira u režiji Tomaža Pandura, gdje igram Natašu Rostovu. Sad ću morati malo odmoriti, a onda krenuti dalje. Mnogo je planova, uglavnom filmskih, ali o tome kad dođu na red.
BIOGRAFIJA
Zrinka Cvitešić rođena je u Karlovcu 1979. Tamo je odrasla uz mlađu sestru, Dinku. Glumom je počela da se bavi još u osnovnoj školi Turanj, kada se pridružila dramskoj grupi. Ubrzo posle toga prešla je u gradsko pozorište Zorin dom. Prva uloga joj je bila Pepeljuga. Kada je imala 12 godina, zaljubila se u dve godine starijeg dečka koji je išao u istu osnovnu školu. Međutim, kada je izbio rat, on se pozdravio s njom i otišao bez objašnjenja.
Završila je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu 2002. godine, a dotad je već nastupila u manjim ulogama u nekim filmovima. Iste godine dobila je glavnu ulogu u filmu Konjanik u kojem je odmah privukla pažnju publike glumom, ali i za hrvatski film hrabrom scenom seksa.
Zrinka Cvitešić poznata je po pobedi u prvoj sezoni šoua Ples sa zvijezdama i filmu Što je muškarac bez brkova koji joj je doneo nagradu na Sarajevskom filmskom festivalu. Hvaljenu bosansku dramu Na putu Jasmile Žbanić snimila je 2009. godine. Nominovana je za Evropsku filmsku nagradu za najbolju glumicu.
Od 2009. u vezi je sa Hrvojem Rupčićem. U januaru 2011. prihvatila je da bude kuma distributeru Discovery Filma na hrvatskoj premijeri tragikomedije Još jedna godina Mikea Leigha.
ZC: Sada sam na filmu radila sa dvoje prekrasno talentiranih ljudi, ali premalo smo imali zajedničkih scena. To su Ana Marković i Miloš Timotijević. Voljela bih s njima raditi nešto veće, potpuno su me oduševili. A režisere neću spominjati, to mi ispada kao da se nudim, a to ne volim.
YC: Često si isticala da voliš muziku. Navedi nam neke omiljene bendove ili muzičare.
ZC: Tom Waits, Eva Cassidy, Enio Morricone, fado, Piazzola, cubana, ruski zborovi... kako u kojem periodu života i kako za koji trenutak.
