Pozorište
28. 02. 2010
Intervju: Ivor Martinić, dramski pisac: Nepodnošljiva lakoća svakodnevice
Jedan od najnagrađivanijih mladih hrvatskih dramaturga imao je nedavno premijeru odličnog komada „Drama o Mirjani i ovima oko nje" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u postavci uvek zanimljive Ive Milošević
Ivor Martinić: Kao dijete sam stalno bio po nekim dramskim grupama, a onda sam tijekom srednje škole imao neku pauzu, više sam se bavio pisanjem poezije i proze. U kazalište sam se vratio upisom na studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2003. godine. Tamo sam trebao pisati drame, što mi u početku uopće nije bilo zanimljivo, bilo mi je teško prijeći iz proze i poezije u dramsku formu. Nisam nikad previše razmišljao o kazalištu; za studij dramaturgije sam se odlučio svega dva mjeseca prije upisa, tako da to nije bila moja životna želja, više su se stvari poklopile. Ali, sad mi je drago da je sve ispalo tako kako jest.
YC: Gde vidite sebe u kontekstu hrvatskog teatra?
IM: Ne znam, nigdje ili negdje na margini. Mladi hrvatski dramski pisci su gotovo nevidljivi u hrvatskom teatru. Nitko ne čita tekstove mladih autora, jer kazališta rijetko zapošljavaju dramaturge. Gotovo niti jedno kazalište u Hrvatskoj ne postavlja pisca mlađeg od 30 godina, a siguran sam da sada nazovete pojedina kazališta, da ne bi znali ni nabrojiti više od dva mlada pisca. Ja ne kažem da djela mladih pisaca treba postavljati, mislim da kazališta trebaju postavljati samo dobre komade, ali mislim da bi trebala biti svjesna njihovog postojanja, pratiti njihov razvoj. Ni mene ni moje kolege nitko ne prati, niti se zanima što ćemo to napisati. No, u svojstvu dramaturg po projektu već sam dosta radio u hrvatskom kazalištu i to mi omogućuje svojevrsnu vidljivost.
IM: Pišem intuitivno pa mi se sad teško sjetiti kako sam sve započeo. Čini mi se da je presudio jedan članak iz novina, ali ne faktično, nego atmosfera - osjećaj nemoći, umora i bezvoljnosti. Iz toga sam radio taj lik, a onda i ove oko nje.
YC: Svakodnevica u vašem viđenju izgleda prilično mračno i devastirajuće po jedinku. Zašto?
IM: Stvarno? Ma nije baš sve tako mračno, bar ja mislim. Ali, to često kažu ljudi kad pročitaju tekst. Kad se on izgovori naglas, mislim da onda postane ono što redateljica Iva Milošević voli reći: duhovito mračan. Bar se nadam. U vezi sa tim tekstom se stalno spominje ta bol, mrak i pesimizam, a ja ga nisam tako doživljavao.
YC: U jednom trenutku Mirjana kaže: „Čemu imati život, ako će biti bezvrijedan." Treba li tu rečenicu shvatiti kao melanholičnu konstataciju ili poziv na akciju?
IM: Ja bih glasovao za melanholičnu konstataciju. Bar u trenutku kada Mirjana u drami to kaže. Stvarno ovako, kad se izvuče iz konteksta, ima mračnih rečenica u toj drami, ha-ha...
YC: Koliko vam je humor važan?
IM: S humorom se neke stvari lakše podnesu. Gledati na život kroz humor je uvijek malo lakše, jer pruža vedrinu. I u ovoj drami je humor dosta prisutan, ali ne u ovoj prvoj razini.
YC: Šta očekujete od beogradske premijere i kakvi su vam planovi za budućnost?
IM: Čini mi se da je moja drama u JDP-u pronašla svoje kazalište i idealnu glumačku postavu. Izvodit će se na jeziku jako, jako sličnom onom na kojem je i pisana, znači, bit će to riječi koje sam ja izabrao, a ne prevoditelj, i bit će to pred publikom koju poznajem i za koju mislim da bi ih tema komada mogla ticati. Ovo će biti prvi put da se taj tekst izvodi, pa postoji i doza straha hoće li se on snaći na pozornici. No, sretan sam zbog premijere i nakon tri godine što sam napisao dramu nemam više ambicija s njom. Pogotovo što samo desetak dana nakon premijere očekujem i drugu izvedbu drame u režiji Dušana Jovanovića, u Mestnom gledališču ljubljanskom.
Bio sam na nekoliko proba u JDP-u i stvarno sam uživao u radu sa cijelom umjetničkom ekipom, nikad još nisam sjedio za istim stolom sa zanimljivijim i talentiranijim ljudima, tako da se jako veselim premijeri. Što se tiče planova... trenutačno mislim završiti svoju novu dramu Moj sin samo malo sporije hoda. Nešto sam u toj drami gadno zakomplicirao, valjda ću se izvući.
Boban JEVTIĆ
