21. 04. 2010

Filmska sreda/kritika: Barija, Kapija vetrova

Kadar, scena, sekvenca. Kao i svaki film, novo ostvarenje reditelja Giuseppea Tornatorea sačinjeno je od nabrojanih elemenata filmskog jezika, ali ih on koristi na jedinstven način. Ovaj kultni italijanski sineasta svojski se potrudio da Barija: Kapija vetrova od početka igra divnu kinematografsku igru kohezije delića, koji, paradoksalno, fantastično uobličuju celinu dok u njoj štrče

Kadar, scena, sekvenca. Kao i svaki film, novo ostvarenje reditelja Giuseppea Tornatorea sačinjeno je od nabrojanih elemenata filmskog jezika, ali ih on koristi na jedinstven način. Ovaj kultni italijanski sineasta svojski se potrudio da Barija: Kapija vetrova od početka igra divnu kinematografsku igru kohezije delića, koji, paradoksalno, fantastično uobličuju celinu dok u njoj štrče.

Kako ujedno slave moć filmske stvarnosti, ali i one istorijske kojom se bave, kadar, scena i sekvenca u mašti Tornatorea lirski oživljavaju idiličnu sliku Sicilije dvadesetog veka i stanovnika njenog prelepog Palerma. Tri generacije jedne porodice seciraju se uz pomoć Peppina, siromašnog dečaka koji u nizu epizoda odrasta pred našim očima u aktivnog političara komunističke partije. On se u međuvremenu zaljubljuje, gubi oca, odlazi na daleka putovanja, ženi se i stvara porodicu... Uz odličnu glumu Francesca Scianna vidimo da je Peppino osnova Barije čak i kada nije deo kadra, pa ni scene. Ili je ipak osnova filma Sicilija, sa svim političkim zavrzlamama, ratovima i mafijom, dok Peppino služi kao oruđe za buđenje sećanja na prošlost ove ostrvske nacije? Teško je odlučiti.

Film gotovo da nema zaplet i rasplet. Njegov scenario nije sačinjen od akcije između tačaka A i B, s negativnim likovima, jasnim preprekama za glavnog junaka i očekivanim zaključkom. On prosto dokumentuje. Kao kakav udžbenik istorije u koji se umešao fiktivni lik da bi u interakciji i dijalogu s ljudima iz različitih epoha ostavio inteligentnu poruku o ratu, siromaštvu i ljubavi, Barija uspeva da pomiri kritiku politike sa slavljenjem života.

Zanimljivo je videti razna sučeljavanja kao što je Peppinovo siromaštvo, koje istrajava dok scenografski perfektno napravljen Palermo tokom niza godina postaje sve lepši i lepši, kao da ne mari ni za koga drugog do za sebe samog. Dokumentuje li tako Peppinov sin svojim fotoaparatom iste ljude koje je njegov otac ostavio iza sebe? Nije li sociološka matrica sporo promenljiva i pored nadanja politički upregnutih individua? Film, kao što vidimo, postavlja mnoga pitanja. Na neka će odgovoriti, na neka ne. Baš kako treba. Zato ne očekujte delo koje je adrenalinska injekcija. Barija je umeće iskusnog reditelja pretvoreno u praznik za oči, film koji je više usmeren ka dokumentovanju života a manje ka dodvoravanju publici. U pitanju je celuloid velike simboličnosti koju je, istina, na momente teško protumačiti, što je jedini razlog za ocenu manje.

Ljubisav PANIĆ

Oceni ovaj članak

Komentari (1)