Pozorište
15. 02. 2010
Pozorišna kritika ponedeljkom: Jackie Kennedy / Medeja ili Norma Jean?
Monodrama Elfriede Jelinek četvrti je u nizu nobelovkinih tekstova iz ciklusa Drama princeza i predstavlja verbalni slap sastavljen od biografskih podataka iz života Jackie Kennedy, slika koje su o njoj plasirali mediji i modna industrija, kao i intimnih strahova iz korpusa uloge prve dame koja joj je dodeljena i koju do svoje smrti nije prestala da igra
Režija: Bojan Đorđev
Uloge: Sena Đorović, Anđelika Simić, Nataša
Marković, Snežana Milojević
Unutar ovog diskursa autorski tim predstave upleo je i tekst hrvatske
spisateljice Ivane Sajko Arhetip Medeja - monolog
za ženu koja ponekad govori, koja mitsku čedomorku manje posmatra iz
svima poznate vizure, a više iz perspektive političke funkcije „uvažene" supruge
moćnog čoveka čiji je osnovni zadatak da bude uzor koji se smeška podanicima.
Četiri glumice identično odevene u formu karakterističnu za Jackie O. (haljine s nenaglašenim strukom) herojski se bore sa ogromnom količinom teksta, govoreći ga precizno, odmereno upadajući jedna drugoj u reč ili završavajući prethodno započetu misao, sve dok u jednom trenutku - bukvalno - ne ostanu bez daha (što je jedan od najuzbudljivijih momenata u predstavi). Ipak, te specifične jezičke konstrukcije iz oba teksta, praćene repetitivnim, skoro robotizovanim scenskim pokretom, osmišljenim ambiciozno (think Rosas danst Rosas) ali nevešto, čak aljkavo sprovedenim, uglavnom dovede predstavu u opasnu (monotonu) l' art pour l' art zonu.
Apstraktno nizanje pokreta i reči unutar ove hermetične postavke doživljava kulminaciju u trenutku kada Sena Đorović preuzima ulogu Marilyn Monroe, i ta snažna rastrzanost ranjive, polulude brinete koja najednom isplivava na površinu, ostavlja utisak da su objedinjeni tekstovi Jelinekove i Sajkove, zapravo, mogli biti deo predstave čiji je naslov komotno mogao da glasi Norma Jean. Posle toga sledi nagli kraj, pomalo nalik na raciju, a namera da se problematizuje mizoginija (što se naslućuje samo zahvaljujući podnaslovu Male tajne velikih figura mizoginije) ostaje zatrpana visokokodifikovanom stilizacijom.
Slobodan OBRADOVIĆ

